-Piše: Filip Lubarda

„Antifa”, fašizam, fašizam, fašizam! Ne znam da li se ikad u istoriji, na političkoj i javnoj sceni, toliko i tako glasno pominjao na način kao danas, ovdje na našem jadnom i namučenom Balkanu.

Konstantno se u njega upire prstom, ali ne da bi ga locirali i ukazali na problem, već da bi ga probudili ili proizveli, jer nekome treba, i ako on, i kad spava, spava na jedno oko.

A ne treba fašizam bilo kome, nego treba našim vlastima, našim i njihovim, ko god bili naši i njihovi.

Model koji Vučić koristi već neko vrijeme da prikrije svoje raznovrsne manifestacije fašizma preuzeo je i naš režim, pa je fašista postao politički neistomišljenik ili pripadnik druge vjeroispovijesti, komšija, brat ili otac.

A otac nacije se zaigrao, pa četrnaest godina maltretira i ponižava Crnu Goru. Četrnaest je napunila, a on ne prestaje, čime je sopstvenu krizu identiteta prenio i na nju, što klinički gledano nije nimalo jednostavan poremećaj.

Teško zlostavljana djeca stiču nezavisnost, tako da je današnja Crna Gora zavisna i o babu i o stričevima, a reklo bi se i o kokainu.

Za razliku od djece kojoj institucije ne mogu zamijeniti roditelje, država se jedino u institucijama može razvijati, pa je krajnje vrijeme da je oduzmemo od nemarnog i nasilnog oca i damo institucijama da brinu o njoj.

Do punoljetstva su ostale četiri godine. Možda joj je ovo poslednja šansa da stvarno postane samostalna, da pobjegne od oca i ostalih zlostavljača, jer joj, u suprotnom, sleduju još četiri godine maltretiranja čime ćemo dobiti punoljetnu, pomahnitalu državu sklonu suicidu. Što bi rekli: „Ne daj se, mala”.

Dok se nezbrinuta bori sa hormonima i viškom testosterona, otac se zabavio raznim nastupima u kojima prostituiše antifašizam kao ideju. „Antifa” je pokret koji djeluje u skoro svakoj zemlji zapadne hemisfere – nekakav pokret lijevog krila koji ima desničarske metode; militantan po prirodi, pomalo osjenčen naci-estetikom.

Nije teško vidjeti da je riječ o pseudo antifašizmu, kao i da mu je prava priroda, ipak, bliža onom protiv čega se deklarativno bori.

Upravo tako izgleda naša politička stvarnost i takav antifašizam ovih dana promoviše vladajuća i, ne samo vladajuća stranka.

U danima obilježavanja godišnjice deportacije muslimana iz Herceg Novog potpuno je nadrealno slušati DPS kliku kako nam drži slovo o antifašizmu.

Niko od onih koji na bilo koji način štite režim, koji je odgovoran za događaj iz devedeset druge, nema pravo govoriti o antifašizmu, jer u ustima takvih antifašizam gubi na vrijednosti.

Slomljena spomen-ploča na Ravnom Lazu je primjer kako javne akcije pseudo-antifašista utiču na društvene reakcije. Čudan momenat i tajming događaja u Piperima – što bi rekla Doris Pak, parafrazirano: „Kad bih bio namćor, svašta bih mogao da pomislim” – ponižavajući je pokušaj vlasti da se posredstvom NOB-a i antifašističke borbe obračunaju sa političkim neistomišljenicima. Ogrću sebe u odore predaka koji su živote dali za tu ideju, a koji bi se ove vlasti sigurno stidjeli.

Izgleda da vlast uviđa da je nedovoljna samo igra na vjerskim podjelama i da Crnogorci možda neće nasjesti na to, pa pokušavaju da nas uvuku u iskarikiranu igru četnika i partizana. Molio bih u ime nas koji nismo bili Titovi pioniri da nas poštedite te perverzne orgije. Niti su četnici s početka rata znali da će ih tok rata u jednom trenutku dovesti do saradnje s okupatorima, niti su partizani 1942. znali šta je to komunizam.

Početkom godine, na zahtjev sveštenstva, „Andrija uniforma Mandić”, sa DF-om se na kratko bio povukao sa scene i ostavio Mitropoliji da sama svojim metodama rješava date probleme.

Društvo je prvi put imalo šansu da vidi predsjednika bez svog partnera za ples i sparing, što je izgledalo prilično uznemirujuće. Tek bez svog iskrivljenog odraza u ogledalu car je zaista bio go.

Želim da ponovim i naglasim (u ime nas koji smo bili mali za uniforme tokom ratnih godina): Bilo bi dobro da DPS i DF ne oblače jedno drugome uniforme, jer tako ogoljeni najbolje će služiti Crnoj Gori!

U buci raznih fašizama i antifašizama, jedini primjer antifašizma na djelu prethodnih dana bio je slučaj sveštenika Nikole Radovića. – Živi primjer u punoći života kroz praštanje i ljubav.

Niti za napad na njega, niti za oštećen spomenik u Piperima ne treba upirati prstom u bilo koga osim u vlast i dio opozicije koji ubitačnom neodgovornošću stvaraju društveni ambijent u kojem sebe predstavljaju kao spasioce i antifašiste.

Takva politika podsjeća na mafijaški reket u kojem razbojnici nekome prvo bace bombu na kuću, pa mu onda nude zaštitu.

Pokazao nam je otac Nikola Radović koliko je lako uspavati neki fašizam, kao i da pomirenje sa tim mladićem govori o pobjedi nad svakom mržnjom, dok je medijsko izvještavanje javnog servisa o tom slučaju ekvivalentno antifašizmu u vladajućoj stranci.

Uspavajmo svi naše male fašizme da ih ovi bučni ne počnu tako budne hraniti. Ima Crna Gora kičmu za to.

---